Na nadolazećoj MAKK konferenciji, Tonči Huljić ispričat će priču o nastanku mjuzikla “Pacijenti”, djela u kojem je ukrstio pera zajedno s Mirom Gavranom i Igorom Barberićem.

Kao uvod u njegovo predstavljanje, donosimo vam tekst iz posljednjeg broja Cantusa, časopisa Hrvatskog društva skladatelja, u kojem je Goran Karan u nesvakidašnjoj novinarskoj ulozi od Huljića dobio zanimljive odgovore i poglede na kazališni rad, glazbu, industriju i inspiraciju…

Tonči Huljić je veliki autor hrvatske popularne glazbe. Njegov stvaralački opus tijekom vremena se razvijao u nekoliko glazbenih smjerova, zadržavajući u svakom od njih visok standard kvalitete, suvremenosti zvuka i – komercijalnosti. Od svih inkarnacija Dalmatinskog magazina, preko pjesme Baklje ivanjske u kojoj je sjedinio glasove Doris Dragović i Mladena Bodaleca iz Prljavog kazališta, svjetskih karijera pijanista Maksima Mrvice i grupe Bond, Petra Graše, Danijele i Jelene Rozge, sve do pjesama koje sam pjeva u projektu Madre Badessa, Tonči je autorskim rukopisom uvijek donosio ono što je za karijere glazbenika vrlo važno – hitove.

Osim poznanstva na profesionalnom, glazbenom polju, uz Tončija me veže jedno nezaboravno iskustvo. Davne 1997. godine Tonči me odveo u Bašku Vodu velikom skladatelju Zdenku Runjiću, predstavio me kao pjevača i rekao pokojnom Runjiću: „Zdenko, njemu treba umjetnik.“ Taj susret je otvorio moj glazbeni put i na tome sam Tončiju zahvalan.

Razgovaramo u Splitu, u kafiću njegova velikog prijatelja i suradnika Petra Graše, a Tonči još ima sve što je potrebno za uspjeh: veliku strast prema glazbi, jedinstven talent i svjetske radne navike koje su ga i dovele u situaciju da je relevantan autor u svim vremenima i na svim prostorima. 

Tonči, koje je vaše prvo glazbeno iskustvo?

Kao i svaki dječak, najprije – mrziš glazbu. Jer nitko normalan ne ide po svojoj volji u glazbenu školu. Ne vjerujem da je to i Mozart prihvatio, kad ga je njegov „stari“ s četiri godine „ugnjetavao“ da se time bavi… Mislim da je početak mojeg stresa i adaptacije na stres – onaj godišnji ispit iz klavira. To je jedna bizarna situacija kad se počneš bojati proljeća… Svi se raduju proljeću; priroda, biljke, fotosinteza i sve to, samo ga se ja bojim jer to znači da se približio termin ispita. Imaš desetak godina i što ti više raste osjećaj odgovornosti, znaš ono, dizanje u sedam, škola u osam, to je veći nivo stresa. Tako da me glazbena škola dobro pripremila za moj današnji način života, a to je – stres. Oguglao sam na njega i, nažalost, funkcioniram dobro samo pod stresom.

I normalno da, kad sam završio srednju glazbenu školu, rekao sam – nikad više! Nikad više! A onda mi se dogodila pjesma Isn’t she lovely Stevieja Wondera… OK, kao dijete klasične građanske obitelji, jer su mama i tata išli na Splitski festival, prije sam znao za Terezu i Mišu nego za Stevieja Wondera.

I prije sam imao trenutaka koji su me taknuli, Mendelssohn pa Debussy i njegova Arabeska, a onda, nakon toga, Stevie Wonder. Ne znam, još prije valjda i Teška industrija na Splitskom festivalu pjesmom Život je maskenbal, hahaha… Dakle, potpuno nespojive stvari. To se nekako održalo do dana današnjeg, slušam sve. Sve me može inspirirati i zainteresirati. I to je zapravo trenutak u kojem počinjem ozbiljno promišljati o tome da nema razloga da i ja ne pišem pjesme, kad ih pišu i drugi. Pa sam počeo to onako nešto stidljivo, po srednjoj školi…

Sjećate li se kako se zvala prva pjesma kojoj ste bili autor?

Pa baš prva objavljena je bila za Magazin, tadašnji Dalmatinski magazin, a zvala se Sjećanja. Prije toga su to bili amaterski radovi… slušao si ovaj ili onaj bend ili pjevača pa pravio pjesmu kao što je ta. Ali prva ozbiljna je bila Sjećanja, 1981. Tada sam dobio prvu nagradu stručnog žirija. To je odmah potaknulo moj ego, jer u tim se godinama baviš time radi zadovoljavanja ega, da bi bio slavan…  Kad to dobiješ, onda te zanima da preko toga zaradiš pare. Nakon toga dođeš u fazu da je samo pjesma bitna. Danas pjesme zaista pišem radi pjesama, a ne radi bilo koje druge vanjske manifestacije.

Što, prema vašem mišljenju, pjesmi donose stihovi, a što glazba?

Tekst pjesme je strašan ograničavajući element. Ono što me najviše muči ovdje je, lako je raditi pjesme za mjuzikl, kad nisi ograničen, jer glazba ide i tekst prati nastavak dijaloga, kad imaš libretista koji daje smjer, puno je lakše Vjekoslavi ne biti ograničen nekim uzancama koje su tek recentno prestale biti obrazac… sad taj tip pjesama polako odumire i seli se na izvođače C kategorije.

Kod nekih tekstova koje sam radio je sljedeći problem: kako izbjeći poimanje riječi – alkohol, popio, napio, pijanstvo, piće, rakija, teturam, a istovremeno opisati to stanje mamurnosti. To je postala jedina personifikacija emocije kod ljudi koji izlaze. Znači, da razumiju samo pjesme koje opisuju ta stanja. To je ta razina emocije, sve drugo je nepotrebno. Što ćeš ti sada njima puštati ljubavnu pjesmu. I ono što je mene zainteresiralo je – napraviti sporu pjesmu koja će razdrmati cijelu tu priču i imati tu poruku. Da je možeš pustiti u tri ujutro u lokalu i da svi skoče na noge a da je spora pjesma. I to se dogodilo s Moje zlato. Nakon toga je došlo do silnog komešanja i preslagivanja. Najednom više nitko ne želi pjevati ovaj regeton, koji sam, uzgred budi rečeno, ja uveo iz Rumunjske. Rumunji su od 2007. do prije dvije-tri godine bili najaktivniji čimbenik klupske svirke u Europi. Taj su regeton oni adaptirali iz latino glazbe, što je postala njihova narodna glazba, kao sirtaki Grcima. To je i ovdje bilo nezaobilazno osamdesetih. Ako nemaš um-ta-ta um-ta, nemaš hita. Sad kad staviš taj isti ritam, ljudi te blijedo gledaju. To je zato što tempo pjesme bude ispod određenog broja BPM-a, udaraca u minuti, koje onda DJ može pustiti u bloku ili nizu u diskoteci. Zato to ne pušta.

Kad to digneš na višu potenciju, vidiš da to sve ide u cilju nekakve globalizacije, želje da svi ljudi budu jednakog ukusa, da je sva glazba ista, da nitko ne iskače i da je to, zapravo, prosjek. Natrpati što više prosjeka u tu priču.

Da se sad vratimo na onu priču o tekstu. Tekstovi su najteži dio ovog posla, apsolutno najteži. Imaš objektivno već rascjepkanu Hrvatsku; Dalmacija ima jednu emociju, pa onda unutar te Dalmacije daljnju rascjepkanost jer se ne mogu dogovoriti tko je i što je zapravo Dalmacija: Zadar, Šibenik, Split ili Dubrovnik… ili pet kilometara dalje, „iza brda“. Onda imaš nerazmjer i posvemašnje nerazumijevanje između Dalmacijei Hrvatskog zagorja, kajkavskog jezika. Čak bi se moglo kazati i latentni animozitet. Pa Istra, koja je već sama u svom filmu… I ti sada zapravo moraš napisati tekst koji će funkcionirati među svim tim animozitetima, da se ujedine u pjesmi. Ja još mislim da se ljudi mogu ujediniti u emociji, da to ipak još nije umrlo, tako da pokušavam da svaka barem deseta pjesma bude emotivna. Ovo što radim s Madre Badessom je čista esencija emocije, koja ne robuje nečem trendovskom. Opasnost koja tu postoji jest u tome da takav mali art prostor drugi pokušavaju napraviti mainstreamom. To nije i ne smije biti mainstream! Onog trenutka kad to postane mainstream, ja ću se toga ostaviti. A to je zapravo potpuno suprotno od moje dosadašnje radne filozofije…

U projektu Madre Badessa prvi put pjevate glavni vokal. Kako ste se odlučili na to?

To je zato što sam svim svojim pjevačima, a i dandanas to radim, pjevao demo za pjesme. I sad oni trebaju tome dodati svoju emociju. Možda u određenoj pjesmi ta osoba i nema baš tu emociju koju si naznačio, ali ima boju glasa, specifičnost interpretacije…  Onaj osnovni osjećaj pokušavaš dočarati glasom uz klavir ili gitaru. Objektivno, takve tekstove, ovo što danas radim s Madre Badessom, u takvom aranžmanu, nekome bi upropastile karijeru. A ja sam imao mogućnost igrati se time, bez nekog opterećenja.

A falsetto u vašem pjevanju?

Primijetio sam da mi obično puno bolje prođu pjesme koje pjevam u falsetu nego one koje pjevam punim glasom… ja sam antipod pjevača. Imam neku emociju, ali da sam pjevač – nisam. Ne znam tehniku, dijafragma i to… uglavnom, mogu funkcionirati u falsetu i unijeti neko ludilo, pozitivno ludilo. Mislim da je to ekscentrično. Primjećujem da sve veći broj ljudi u svijetu baš forsira falset, nekad je to bio patent Bee Geesa, a danas – svi! Evo na primjer Asaf koji je za mene apsolutno najbolji pjevač ovoga trenutka na svijetu. Ne znam koliko će moći pjevati takvim glasom, ali je sjajan.

Dakle, zašto bih se glasom tukao s pjevačima? Ne mogu pjevati kao Julio Iglesias, ne mogu pjevati kao Stevie Wonder, niti mogu biti muška verzija Beyonce… ja mogu djelovati samo u nekom ekscentričnom prostoru i taj sam prostor, mislim, iskoristio. Ovaj izričaj je doveden do karikaturalnosti, a ja se jako trudim toj karikaturalnosti dati smisao. Djeca vole to što radim, gledaju me kao nekog klauna, nekog tko se zeza, valjda im je to otkačeno i možda nemaju takav lik doma.

Što vam je lako, a što teško u skladanju?

Lako mi je kad radim pjesmu za sebe, jer onda nemam rizik. Nemam presiju da pjesma bude hit. Inače su od mene navikli tražiti samo hit, hit, hit, daj hit. Pjesma ne može biti hit bez percepcije izvođača. Ja moram znati za koga pišem. Uvijek ciljano pišem, pjesme su uvijek ciljane. I onda moraš složiti matematiku u glavi – što je bilo prije, što napraviti sada i što da to bude drukčije od drugih a da funkcionira u tom miljeu. Srećom, ili nesrećom, ti pjevači kojima sam stvarao imaju vrlo duge karijere. Ali kad ih dovedeš do vrha, to im postane opterećenje. Onda im više ne treba pjesma, nego im treba – eksces! Vrlo je teško proizvoditi taj eksces. Taj vražji narod uvijek hoće da je isto, a stalno nešto drugačije. Onda, ili si uvijek isti, pa je to ljudima dosadno, ili, ako si se promijenio, žale se da to nije ono što je bilo prije.

Problem je nekome napraviti treći album. Tu se sve lomi: ili si se katapultirao, iako moram reći da je danas funkciju albuma preuzeo single, dakle, kad su bili albumi s deset novih pjesama, ili si se katapultirao ili si išao korak natrag. Moraš imati hrabrosti. I svjesno žrtvovati damu za partiju. Vrijednost tih pjesama pokaže se desetljećima poslije. Mene je u jednom razdoblju, kad stvarno nisam znao što ni kako dalje, jer sam već sve patente dao… ono, ti načneš, netko nastavi pa snizi kriterije… tada sam bio zaluđen brit popom. Kad sam doveo taj zvuk u Hrvatsku, ljudi su pitali: što je ovo, jer je u tom trenutku to bilo prekulturno za njih. Nakon toga je krenulo tekstualno, da su žene u pjesmama u prvom licu postale alfa-ženke, haha… mi smo u to vrlo svjesno išli. Pošli smo izgraditi stav čvrste, neovisne žene koja ne moli za ljubav, nego kaže – ajmo to ostaviti sa strane, mi smo dio materijalnog svijeta, mi ćemo sklopiti predbračni ugovor, pa ćemo se eventualno vjenčati ili nećemo, to nije bitno. Bitno je ono – troši i uživaj. Bila je na Jeleninoj zadnjoj ploči s Magazinom istoimena pjesma – Troši i uživaj.

I to je sve polako počelo graditi bitch pristup u pjesmi. Ma nije to neki moj patent. Cijelu tu priču oko tekstova zapravo su nametnuli iz kulture hip-hopa, koja je bila direktna. Ono – opalit ću ti metak u čelo, i to je tu izraz ljubavi. Tough love. I sad ti to na neki pristojan i normalan način trebaš uvesti u tekstove, tu se Vjekoslava buni, haha…, jer piše knjige za djecu i bajke, a susreće se s tim da mora komunicirati sa sadašnjicom svojim tekstovima u civilizacijskom trenutku koji je razgolitio i pojam Erosa i emocije i gdje je sve otišlo u neku čudnu sferu.

Mislite li da postoji ijedan dio publike koji ne osjeća tako?

Ja se nadam da je to veći dio publike. To je tiha većina. I zato tu postoje još uvijek neki izvođači, a tu ubrajam i sebe, Grašu, koji takvu emociju mogu izgurati. Htjele bi žene biti emotivne, zaboga! Htjele bi biti majke, htjele bi biti normalne, ali… ili ćeš imati karijeru i biti ludast, pjevati budalaštine, ili ćeš ostajati frustriran u kući i gledati kako drugi rade. Poput Leonarda Cohena, i ja bih se volio izboriti za vječnu publiku. Ali on je interpret i kantautor. U svojem radu nemam doticaj s takvim tipom ljudi jer oni ne trebaju hitmejkera. Dođeš u fazu života u kojoj sam ja sada. Sve treba doći u neke granice i ja sad pokušavam iskreirati takav prostor, za emociju koja odumire. Da ne bismo na kraju dobili likove koji ne samo da ne razumiju što je emocija nego im je ništa ubiti čovjeka i nemati nikakav kompleks zbog toga. Nemaju grižnju savjesti zbog toga što su učinili nekom drugom, što je pritisnulo okidač za atomsku bombu… mi kreiramo takav svijet. Da ne pričamo sada o centrima moći, kreira ga nekakva industrija…

Što vam je primarno kod pjevača? Što je taj X faktor?

Birao sam ljude, po… ma, ne znam, bilo je nekih koji su me iznenadili što to nije prošlo, a možda su imali najbolju ploču koju sam napravio za nekoga, i to ne prođe… ovdje u Hrvatskoj. Prošlo je malo izvan okvira, u regiji, ali ne tu. U stvari, ne znam. Osjetim da s nekim trebam raditi, a s nekim – ne. Osjetim da u nekoga treba ulagati za budućnost, da netko može biti fantastičan a da mi ne leži, da vidim da ću vrlo brzo ući u prostor nerazumijevanja. Teško mi je to opisati, ne bih htio nikoga omalovažiti. Vrlo mi je teško govoriti o ljudima s kojim radim i zašto s nekim drugim ne radim. Čini mi se da osjećam da ne trebamo jedni drugima. Danas postoje i ta natjecanja – The Voice, X Factor, Idol i to, pa ta djeca ne pjevaju domaće pjesme, većinom ne. To je zato što još nisu vozači, nemaju položen vozački ispit pa ne slušaju radio u autu, a to je jedino mjesto gdje mogu slušati domaću glazbu. Još ne izlaze redovito van, imaju 16-17 godina. Pogotovo curice. Nemaju se gdje indoktrinirati onim što se pjeva poslije ponoći u pijanim stanjima. A to što pjevaju, slušaju samo po vlastitom izboru s YouTubea, interneta. Kad postanu vozači, sjednu u auto, upale radio, čuju domaću glazbu, nešto ih zainteresira.

Kako gledate na iskustvo skladanja za Maksima Mrvicu i Bond?

Pa to oboje je odlična priča. S Mrvicom traje, s Bondom smo snimli pet ploča, na koliko smo i imali ugovor. Zato je uvijek lakše raditi s muškarcima, jer se tu pojavljuje onaj problem sa ženama… udaju se, jedna živi u Australiji, jedna na Novom Zelandu, jedna je u Britaniji, jedna u Hong Kongu, sklope se kad se dogodi neki dobar nastup, dobro plaćen da bi se isplatilo doći na probe za to i sve ih dovesti.  A Mrvica je konstanta u mom životu i ja u njegovom.

Što vam je u ovom trenutku života izazov?

Evo, taj mjuzikl koji radim – Pacijenti. Je li to zato što mi je prvi… to je stvarno užasno težak posao. U svemu što sam naučio u pripremama za mjuzikl do sada, mogu reći da nema šanse da sljedeći mjuzikl, ako ga budem radio, ne bude pripreman odmah s redateljem. Nisu dovoljni libretist i skladatelj, pritom kao skladatelj imam i specifičnu situaciju da imam i drugog tekstopisca, znači –  Vjekoslava  mora biti sinkrona s onim što je libretist Gavran htio kazati. Tu sam vidio da je bitno imati redatelja na samom početku, dok postavljaš pjesmu i scenu. Postoje li na toj sceni samo dva lika ili su odmah svi unutra…

To je kompleksan posao, vrlo riskantan. Navikao sam se da mi svaka pjesma donosi novac. U ovom slučaju ne znam kako će ispasti, haha… Tu treba napisati puno pjesama za potpuno nepoznat iznos novca. No pustimo sad novac na stranu, ali dok to radiš, pate drugi tvoji izvođači. Ono što nam kronično nedostaje, to sam primijetio u Zagrebu, a to mi je i cilj, to je kazališna dvorana, koja je bliska publici i ima intimnu interakciju s izvođačima. Jednostavno – treba kazalište, a onda to odmah vuče i potrebu da imaš i svoju postavu, da bi se to moglo isplatiti; otvara se niz pitanja, npr. gdje ćeš skladištiti scenografiju itd. Ovaj mjuzikl za prvih nekoliko sezona premošćujem s Dvoranom Vatroslava Lisinskog, koja srećom još ima kapacitet da se granično može osjetiti mjuzikl i scena, iako je objektivno Lisinski prevelik. Gavella je opet premala, malo je mjesta, trebalo bi tisuću, tisuću sto mjesta, da bi sve to imalo smisla. I treba imati stalne zaposlenike.

Sve ovisi o uspjehu ovoga. Mi svi jako vjerujemo u to, ali je to proces u kojem ću vjerojatno morati i nadopisati najmanje četiri pjesme, jer sad već uz redateljsku koncepciju počinješ razvijati neke likove koji nisu bili toliko primarni, razvijeni u početku, pa nisu previše ni obrađivani.

U tom preslagivanju zatreba dodatna pjesma. Kako sam rekao, bez sinergije svih troje ljudi: redatelja, skladatelja i libretista, teško može doći do dobrog finalnog rezultata. Na dobrom smo putu, ali da imamo puno rada na tome – imamo. Uskoro ćemo početi s radionicama, što znači da smo postavili scenu, doveli u fokus grupu, vidjeli kako reagira na toj sceni i dramaturški mijenjali dijaloge, kratili, dodavali…

Četiri smo mjeseca radili naslovnu pjesmu – Srce za vodiča. To je ujedno i novi Grašin single i najavna pjesma mjuzikla Pacijenti. Četiri mjeseca smo je stvarali. Kad je bila gotova, ja je slušam i – nešto nije u redu. Sve je presavršeno… A pjesma već masterirana. Kažem sebi: četiri mjeseca se mučimo s ovim, četiri dana miksanja i sve je to – to, ali! Na početku pjesme svira moja kći, i ja polako postajem svjestan u tom trenutku da mi slijedi onaj najteži dio skladateljskog posla, a to je – biti krvnik samom sebi. Uzeti sjekiru i udariti. Najprije sam odsjekao dionicu koju je svirala kći na početku pjesme. Tras! Ne može! Jer je odmah unijela toliku energiju i snagu u tu priču da dalje nemaš više što graditi. I pjesma mi se koprcala minutu i pol, minutu i pedeset, koprca se, jer smo preatraktivno ušli. Dakle, ruši sve, daj mi mandolu… i vratim sve na početak da mi počne od nule, pa cijelo vrijeme postupno kupi pažnju. Ovako, nisam mogao zamisliti da tu pjesmu dvadeseti put čujem na radiju. Kao Barcelona i Freddy Mercury, vauuu, bum, tras, odmah atomske bombe padaju… stalno je atak. Teško se tako odreći nečega dobrog. Ali koliko god da je dobro, istovremeno je bilo i toksično.

Pa smo počeli od početka i kad smo to riješili, vrati dva dana, mora se i drugačije otpjevati.

U dva sata ujutro zvao sam Lea Škaru, dolazi u studio, klavir se treba drugačije svirati… sve nanovo. Možemo li to ujutro, pita. Kažem, popustit će me do ujutro, imam virozu, cijelu noć nisam spavao od muke da ne izgubim taj osjećaj. Jer ako prespavam, dignem se ujutro i preslušam ovo, bit će mi dobro. Tako da sam ujutro s podočnjacima došao i odsvirao klavir, čuju se i podočnjaci i psovke i nespavanje.

Postoji li pjesma za koju biste voljeli da ste je vi napisali?

Oprosti mi, pape Zdenka Runjića i Momčila Popadića. S ponistre se vidi Šolta, isto Runjić s Jakšom Fiamengom. Emocija koju sam osjetio kad sam čuo te pjesme prvi put. Zdenko je bio autor kakav ja nisam; on je pisao pjesmu na tekst i tu se vidi da je tekst nastao prije glazbe. Ali da se glazba nije uklopila u taj mozaik, u te tako normalne i tako iskrene riječi, ne bi te pjesme funkcionirale na takav način. S tim da je Zdenko s tekstopiscima imao prednost, imao je osobu koja je dala okvir. Ja moram kreirati umjetnu inteligenciju pa onda Vjekoslavi objasniti kakvu bih ja to emociju htio, pa onda ona gleda u tu pjesmu: „Pa kako misliš tu emociju da stavim na ovu glazbu, eh…“

Također, domaća pjesma sa svjetskim potencijalom je Đurđevdan to jest Ederlezi Gorana Bregovića. Vidi se i da je matematički odrađena pjesma. Prijašnje pjesme napravljene su na tekst, a ovaj je napisan na glazbu. Sjajna, velika, svjetska pjesma, koja je Goranu Bregoviću i izborila svjetsku karijeru. E, da ne zaboravim, volio bih da sam napisao Bajagin Plavi moj safiru.

Imate li savjet za one koji će se danas-sutra poželjeti baviti glazbom?

Samo jedan. Ništa ti pametno nitko ne može kazati osim da će ti glazba vratiti onoliko koliko vjeruješ u nju. Glazba ti uvijek vrati puno više nego što uložiš u nju. Samo ne smiješ odustati. Ali Glazba je kurva, znaš, nije ona dama. Ima tu razočaranja, muke, truda, izgubljenih snova, povrijeđenog ega, propitkivanja – što mi je sve to trebalo, jesam li se mogao baviti nečim pametnijim… Ti danas, kad nekom kažeš da si glazbenik… ni meni nije drago kad me netko titulira s Tonči Huljić – glazbenik. Ja stvarno ne znam što je mislio otac moje supruge kad je čuo da sam glazbenik. To je sinonim da si… ufff. Nego onda kažu – skladatelj, pa je to nekako lakše čuti. Da se vratim na misao – onoliko koliko vjeruješ u nju – glazba ti vrati. Puno muke treba, puno vjere, samoprijegora… je li to recept i patent samo za glazbu – ne znam. Neki drugi poslovi brže i elegantnije vrate uloženo.

Glazba vrati uloženo, ali se tako zna povući kad je uzimaš zdravo za gotovo da je to čudo jedno. I, oprosti, još jedan savjet. Glazba ima radno vrijeme. Za profesionalce, mora imati radno vrijeme.

Razgovarao: Goran Karan