franoJedanaestogodišnji Frano Živković najmlađi je član Hrvatskog društva skladatelja. To bi, samo po sebi, bila vijest tek za kakav okvirić u mozaičnoj rubrici dnevnih novina da Frano nije talentirani gitarist čije je umijeće već osvojilo brojne svjetske medije i privuklo pažnju australskog virtuoza, Tommyja Emmanuela. Gitaru počinje svirati već s tri godine, potom se hvata u koštac s violinom i klavirom, a odnedavno se u prodaji nalazi i njegov autorski album prijenac, „It’s a secret“.

Kao najmlađi član društva koje ove godine obilježava svoju 70. obljetnicu, Frano će, uz posebnog gosta, nastupiti na otvaranju ovogodišnje MAKK konferencije – nikako ne propustite!

S obzirom na tvoje interese i obaveze, kako izgleda jedan tvoj tipični dan? Koliko se on razlikuje od tipičnog dana tvojih vršnjaka?

Moj tipični dan izgleda kao tipični dan svakog školarca, samo imam drukčije obaveze. Svaki dan nakon škole igram se s prijateljima u parku barem sat ili dva. Kad dođem kući čim brže napišem zadaću pa se opet još mogu igrati. Kod svojih prijatelja primjećujem da jako puno vremena provode igrajući kompjuterske igrice. Meni je puno draže svirati, maštati, čitati knjigu, gledati filmove, raditi mačeve od drva s tatom, šetati i pričati s mamom, slagati legiće, pisati svoju knjigu ili skladati.

Kako se rodila tvoja ljubav prema gitari? Postoji li poseban trenutak kada si se „zakačio“ za taj instrument?

Nekako je glazba uz mene otkad sam se rodio, a gitara mi ima najljepši zvuk od ostalih instrumenata. Sjećam se kako sam svirao gitaru veću od mene pa sam ju držao kao što se drži kontrabas, a najsretniji sam bio kada sam dobio gitaricu svoje veličine. Tu je nekako sve počelo, a možda bi moja mama bolje odgovorila na ovo pitanje, ha ha…

Mediji te nazivaju „čudom od djeteta“, što misliš o tome?

Najviše volim kad me zovu Frano! Za ostalo nema potrebe. Kad sviram, kao da mi nestanu misli, sve zaboravim. Ili kao da se nalazim u nekom glazbenom tunelu. Kad sam nedavno bio u Modeni predstavljati svoj album, jedan poznati basist, Nathanel Peterson, je izjavio da zvučim kao duše svojih roditelja. “You sound the way their souls are”, tako je rekao. To mi je bilo baš lijepo.

Iza tebe je i album prvijenac „It’s a Secret“. Koja je to točno tajna?

“It’s a Seeeeecret” je skladba koju sam potajno napisao i po kojoj je album dobio ime.

Sve pjesme na albumu su uglavnom tvoja autorska djela. Kako ona nastaju? Što te uglavnom inspirira?

Najviše me inspiriraju osobe, životinje, stvari, događaji i zvukovi oko mene, kao kad smo moja maca Shiva i ja postali nerazdvojni. Djela nastaju tako da uhvatim gitaru i počnem svirati kako se osjećam. Prvo počnem svirati skladbu koju još ne znam svirati i tako nastane moja skladba.

“The World’s Biggest Barker” je prva fingerpicking skladba koju sam napisao kad sam imao sedam godina. Igrao sam se s gitarom i tako je nastala. “In Memory With the Brave Rooster” napisao sam za svog hrabrog pijetla. Bio je stvarno poseban, kukurikao je u b-molu.

“Nanae” sam upoznao u velikom orkestru gitara u Njemačkoj i zvuk njene gitare me potaknuo da napišem pjesmu u pauzi imeđu dvije probe. “Rachel E.” sam posvetio jednoj posebnoj maloj bebici, a “Crazy Katana” je skladba o borilačkim vještinama jednog malog ratnika i njegovom maču – katani.

Kako je teklo snimanje albuma, tko je sve za njega zaslužan?

Najzaslužnija je moja mama. Skuplja sve moje radove još otkad sam bio mali, pa je predložila da napravimo jedan dokument vremena, jedan povijesni izvor. Meni se isto svidjela ideja i stvarno uživam. Poseban je osjećaj voziti se u autu i slušati svoju glazbu. Bit će zanimljivo kad malo odrastem usporediti zvuk i podsjetiti se na melodije koje su prije nastale. Otkako je album objavljen pročitao sam jako lijepe osvrte i puno ljudi je javilo da im se sviđa. Jedna teta je rekla da joj je to antistres terapija na poslu. To mi je jako drago.

Kako je došlo do susreta i svirke s Tommy Emmanuelom? Kako je reagirao kad te prvi put čuo?

Prvi put smo se vidjeli u Opatiji kad sam imao tri godine i tada sam mu prvi put svirao na svojoj maloj gitarici, koju još čuvam doma. Zatim smo se sreli još nekoliko puta na njegovim koncertima. Poslije nekoliko godina u Vatroslavu Lisinskom bio je oduševljen kad je čuo da sviram njegove skladbe, pa smo na koncertu odsvirali dvije.

S kojim bi još glazbenikom/autorom volio surađivati u budućnosti?

Ovog ljeta, zahvaljujući Mati Matišiću, imao sam prilike po prvi puta zasvirati gypsy jazz. To mi je bila najzabavnija svirka ovog ljeta i nadam se ponovnoj nekoj takvoj prilici. Mate je super zabavan i zanimljiv. Također obožavam svirati sa svojim prijateljem Lars de Rijckom iz Nizozemske i sa svojim mentorom gitareDomagojem Paukovićem, posebice kad pripremimo neki duo ili kad sviramo četveroručno na jednoj gitari. Bilo mi je super i snimati kod Ivana Pešuta u studiju, s njim se razumijem da ne moramo ni pričati, vrlo je profesionalan i ima puno gitara, a surađujem i s Oljom Dešićem koji je napravio prvi aranžman za moju skladbu “Kad gitara pjeva”. To je pjesma za djecu i napravio je još nekoliko orkestracija za druge moje skladbe, “Silbu” i “Brave Roostera”. Volio bih naravno imati prilike ponovno svirati i s Tommyjem Emmanuelom. Još bih spomenuo dvoje mladih glazbenika, Emily Bear i Jacob Coliera, koje pratim preko YouTubea i koji me oduševljavaju, vjerujem da bi s njima bila ludnica.

Što slušaš ovih dana, koju bi glazbu preporučio našim čitateljima?

Najviše slušam svog uzora Tommyja Emmanuela, njegova glazba me uvijek smiri, kao uspavanka. Preporučam pogledati njegov koncerte, svi su podjednako dobri i za kojeg god se odlučite, nećete pogriješiti. Obožavam i klasične komade J. S. Bacha, Mozarta, Chopina i Ennia Morriconea, često si pustim njegov “Live in Venice” koncert, a bio sam i u Areni u Zagrebu ove godine u travnju. Svi smo izašli iz dvorane bez riječi, samo proživljavajući tu čaroliju za koju nismo htjeli da završi. Od popularne glazbe volim Beatlese, Queen, Michael Jacksona, a i Disneyevi crtani filmovi imaju odlične soundtrackove. Ima jako puno glazbe i stilova koje još nisam istražio i svaki dan nešto novo otkrivam.

Kakvi su ti planovi narednih tjedana i mjeseci, čeka li nas neka uzbudljiva najava?

U 10. mjesecu ponovno glumim u mjuziklu “Sušak, Sušak”, pa ću nakratko promijeniti ime u Ivić. Osim toga bih želio opet svirati po školama, festivalima… Volim javne izvedbe slušati ili izvoditi.

Skladam i za klavirom, moja mama samo čeka da se toga nakupi tako da drugi album možda budu skladbe za klavir, a jedva čekam i svoj album s orkestracijama. Skladbi ima, samo treba malo vremena dobro se uvježbati. Ove godine sam upisao srednju glazbenu školu i nadam se da će orkestar uvježbati barem jednu moju skladbu pa da mogu napokon zasvirati sa svojim vršnjacima.

Druge godine ću biti dosta po Njemačkoj, idem ponovno na Frankfurt Musik Messe i Nurtingen guitar festival te prvi put u Saarland. Tamo ću održati svoje koncerte i imati puno masterclassova, svirati u orkestru od četrdeset gitara. Nadam da ću imati prilike otići i u Nashville, a čuo sam i da je super i u Memphisu i New Orleansu. Obožavam putovati.

Prijavite se na ovogodišnji MAKK i osigurajte svoje mjesto na vrijeme – obrazac za online prijavu